Jedan dan u Juralandu
Pozdrav svima koji čitaju definitivno najbolje poglavlje u ovoj knjizi! Ja sam Jurica i danas ću vam opisati jedan svoj dan. Sve počinje ovako: probudim se ujutro, tko zna kad, sat (budilicu) sam odavno izgubio u onom neredu u sobi. Ustao sam i otišao na doručak u kuhinju gdje su za stolom sjedili Sofija, Sven, Adrijana, Mario, Jakov i Karlo.
- Bok svima, što ima?! - kažem ulazeći u kuhinju.
- Oooh! - kaže Sofija kolutajući očima.
- Ej, Jurice. - kaže Jakov, koji me osim Sofije vjerojatno jedini primijetio.
- Paaa? Kaj ste noćas radili? - pitam ponovo.
- Spavali smo, Jurice. - odgovori Sofija nekako živčano.
- Ja sam malo igrao igrice, a onda sam išao u krpe. - kaže Sven.
- Ja sam pomagao Eriku da si pripremi tavan za svoj „ljetnikovac“. - kaže Jakov.
- Ja sam nešto pomagala Žarku. – uključi se Adrijana.
- A ja sam se igrao s Anabelom. - doda Mario.
- Divno! - kažem uzimajući iz frižidera sendvič koji sam jučer napravio.
- Ej, Jurice, bi li mi mogao učiniti uslugu? - pitao me Jakov. U trenutku kada je to rekao, Sofija je skoro ispljunula čaj koji je pila.
- Da. – prihvatim.
- Ti si majstor za razmjene?
- Nema boljega od mene!
- Bi li mi mogao nabaviti ruksak za kampiranje?
- Što će ti to?
- To je iznenađenje.
- OK. Treba li još netko kakvu uslugu? - pitao sam nakon što sam na Rudyjevu ogrlicu napisao što trebam napraviti.
A Sven odmah prihvati:
- Kad si već pitao, treba mi nova tipkovnica, tipke ne rade na staroj zbog puno tipkanja. Ja ti mogu zauzvrat dati stari volan za video igrice.
- Dogovoreno! - odgovorio sam i zapisao i to na Rudyja.
- Možeš li mi nabaviti ljepilo za drvo? Mogu ti za to dati staklo. - rekao je Karlo.
- Dogovor! - kažem automatski zapisujući sve želje.
- Što će ti staklo? I za ime svega, prestani mučiti Rudyja! - kaže mi Sofija.
- Imaš li nešto za dodati, Sofija? - pitam ju.
- Dobro, ako mi nađeš bocu tekućeg dušika, ja ću ti pokušati pomoći popraviti tvoj mobitel. - kaže kao da me izaziva.
- Može. Mario?
- Mogao bi meni i Anabeli nabaviti onog medvjedića sa svemirskom kacigom.
- Taj je rijedak. To će biti teško.
- Možemo ti dati i daljinski za upravljanje strganog autića!
- Ah, potrudit ću se. - kažem i odem u svoju sobu, nakon što sam pojeo sendvič, naravno.
U svojoj sobi sam uzeo mobitel i pitao ima li netko navedene stvari. Vidite, ja poznajem skoro svu djecu mojih godina u Virtogradu. Imam njihove kontakte na mobitelu pa se mogu dopisivati s njima kad god hoću. Najčešće ih pitam imaju li neke stvari za razmijeniti sa mnom. Samo što ovaj moj glupi mobitel ne radi baš najbolje! Dogovorio sam se s klincima i dogovorio stvari za razmjenu: praćku, lažne naočale, top za vodu (imam takvih dovoljno), mač (bez brige, nije pravi), i staklenku punu pseće dlake (ne znam što će mu). Sve sam to pripremio za popodnevnu razmjenu u gradu. Još sam imao dovoljno vremena do dva sata popodne. I tako sam ja zaspao…
Probudim se, pogledam na sat… Slatkih mi plišanih medvjedića, već je dva i deset!!! U takvoj sam žurbi da ne možete zamisliti! Skočim iz kreveta, pojurim niz hodnik i stepenice, spotaknem se i padnem na voštanog psa (toga ću se što prije riješiti), dojurim u kuhinju i uzmem u ruksak kutiju krafni i sendvič, pojurim u garažu i sjednem u auto na vozačevo mjesto i pokušavam pokrenuti auto.
- Jurice, što to radiš? - pita me Karlo.
- Pokušavam krenuti!
- Ali ti nemaš vozačku.
- O ne! - lupim se po glavi. - Krivi auto! - kažem i izađem iz velikog auta. Sjednem u svoj mali autić na baterije (struju) i „nagazim do daske“! Odjurio sam doslovno kroz ogradu na stražnjem dvorištu i napravio sam veliku rupu na ogradi te odmaglio kroz ulicu! Rudy je bio na suvozačevom mjestu, zavezao sam mu pojas prije nego što smo krenuli. Prvo odredište je bio Središnji park gdje je klinac s torbom za kampiranje. Pri punoj brzini zaustavio sam se kod njega, i tako sam odletio u grmlje jer nisam bio zavezan pojasom (kao moj Rudy).
- Jesi li dobro, Jurice? - pitao me zabrinuto taj klinac Danko.
- Bok, stari, dugo te nisam vidio. – pozdravim ga kao potvrdu da sam živ.
- A kakav ti je to auto?!
- Bratić mi ga je dao za rođendan.
- Lijepa pila! Ej, imam tvoju stvar. - kaže dajući mi ruksak.
- Hvala, stari. A što si ti ono trebao?
- Pseću dlaku.
- Zašto ti to uopće treba?
- Imam krticu na dvorištu, ako stavim dlake u rupu, vjerojatno će otići.
- OK onda. Dobro, idem ja. Imam još par stvari za pokupiti.
- Bok, Jurice! - viknuo je za mnom.
Onaj ruksak koji mi je donio Danko ugurao sam ispod Rudyjevog sjedala da mi ostane više mjesta u prtljažniku. Sljedeće je… tekući dušik za Sofiju. Ispred svoje kuće čekala me Manda s bocom tekućeg dušika.
- Pozdrav, Jurice. - rekla je.
- Zdravo, Manda. Izgledaš štreberasto kao i uvijek.
- Oh, laskaš mi…
- Nego, vidim da imaš taj nekakav dušik.
- Da, friško iz moje sobe. Pametno ga iskoristi.
- Hoću. Pomoći će mi da si popravim mobitel. Također, zanemarit ću neobičnu činjenicu da si u sobi čuvala bocu donekle opasne kemikalije. Donio sam ti tvoje tražene naočale.
- Oh, puno ti, puno, hvala!
- Smijem li pitati mladu damu što će joj bezdioptrijske naočale?
- One su mi zadnji detalj: mislim da s njima izgledam pametnije.
- Slažem se. Moram ići, čeka me još ljudi s kojima moram razmijeniti stvari. - kažem stavljajući bocu tekućeg dušika u prtljažnik. Pozdravili smo se još jednom i onda sam otišao po tipkovnicu.
- Bok, Jurica.
- Bok, Pero.
- Čuj, moji tata i mama misle da sam kod prijatelja, što je nekako i istina, budući da mi ti i jesi prijatelj…
- Što mi pokušavaš reći?
- Moramo ovo obaviti brzo, već kasnim na ručak i moji će mi postavljati pitanja ako se ne vratim na vrijeme.
- Pa tako reci!
Brzo smo razmijenili dogovorene stvari i pozdravili se. Oprezno sam strpao tipkovnicu u prtljažnik. Vozikao sam se do Trga sjena.
- Jutro Viktorija! - pozdravio sam ju.
- Ali nije jutro!
- Nema to veze. Gle, donio sam ti onaj mač.
- Izvoli medvjedića. Usput, čemu će ti uopće medo?
- Što će tebi uopće mač?
Gledali smo se nakon toga neugodno par sekundi nakon što sam je to pitao.
- Složimo se da oboje imamo svoje razloge. – predložim.
- Meni paše. - razmijenili smo se.
- Vidimo se, Jurice! - rekla je za mnom.
Još sam samo trebao ljepilo za drvo.
- Jurice!
- Bok, Nikola. - kažem već pomalo umoran.
- Mogu te nešto pitati?
- Pucaj!
- Je li te ikad smetalo što imaš žensko ime?
- Želiš li ti praćku ili ne?!
- Pa želim, naravno.
- Onda me ne izazivaj. - kažem i dam mu praćku.
– A gdje je ljepilo? - pitam ga.
- Koja je čarobna riječ?
- Ako mi ne daš ljepilo i ne prestaneš me živcirati, osobno ću te ugristi!
- Vou, smiri se, stari, samo se šalim! – odgovori on preplašeno. Nakon što sam u ruke dobio i zadnji predmet, brzo sam sjeo u autić, pozdravio gnjavatora i nestao niz ulicu. Otišao sam do Vječnog parka, sjeo pod drvo i pojeo par krafni. Kad sam se vratio kući, svi su mi bili zahvalni. Da ne spominjem kako se Sofija iznenadila kad je vidjela da mi treba popraviti mobitel. A Karlu sam rekao:
- Ej stari, zadrži staklo, možeš mi radije učiniti jednu uslugu?
I tako mi je Karlo pomogao unaprijediti moj autić. Stavio mi je onaj novi volan i napravio da mogu kontrolirati autić pomoću onog daljinskog za upravljanje, koji sam isto isposlovao u razmjeni. Ispalo je sve super, no na kraju sam se zavalio u krevet i napravio svjetski rekord jer sam zaspao u najbržem roku ikad!
- Bok svima, što ima?! - kažem ulazeći u kuhinju.
- Oooh! - kaže Sofija kolutajući očima.
- Ej, Jurice. - kaže Jakov, koji me osim Sofije vjerojatno jedini primijetio.
- Paaa? Kaj ste noćas radili? - pitam ponovo.
- Spavali smo, Jurice. - odgovori Sofija nekako živčano.
- Ja sam malo igrao igrice, a onda sam išao u krpe. - kaže Sven.
- Ja sam pomagao Eriku da si pripremi tavan za svoj „ljetnikovac“. - kaže Jakov.
- Ja sam nešto pomagala Žarku. – uključi se Adrijana.
- A ja sam se igrao s Anabelom. - doda Mario.
- Divno! - kažem uzimajući iz frižidera sendvič koji sam jučer napravio.
- Ej, Jurice, bi li mi mogao učiniti uslugu? - pitao me Jakov. U trenutku kada je to rekao, Sofija je skoro ispljunula čaj koji je pila.
- Da. – prihvatim.
- Ti si majstor za razmjene?
- Nema boljega od mene!
- Bi li mi mogao nabaviti ruksak za kampiranje?
- Što će ti to?
- To je iznenađenje.
- OK. Treba li još netko kakvu uslugu? - pitao sam nakon što sam na Rudyjevu ogrlicu napisao što trebam napraviti.
A Sven odmah prihvati:
- Kad si već pitao, treba mi nova tipkovnica, tipke ne rade na staroj zbog puno tipkanja. Ja ti mogu zauzvrat dati stari volan za video igrice.
- Dogovoreno! - odgovorio sam i zapisao i to na Rudyja.
- Možeš li mi nabaviti ljepilo za drvo? Mogu ti za to dati staklo. - rekao je Karlo.
- Dogovor! - kažem automatski zapisujući sve želje.
- Što će ti staklo? I za ime svega, prestani mučiti Rudyja! - kaže mi Sofija.
- Imaš li nešto za dodati, Sofija? - pitam ju.
- Dobro, ako mi nađeš bocu tekućeg dušika, ja ću ti pokušati pomoći popraviti tvoj mobitel. - kaže kao da me izaziva.
- Može. Mario?
- Mogao bi meni i Anabeli nabaviti onog medvjedića sa svemirskom kacigom.
- Taj je rijedak. To će biti teško.
- Možemo ti dati i daljinski za upravljanje strganog autića!
- Ah, potrudit ću se. - kažem i odem u svoju sobu, nakon što sam pojeo sendvič, naravno.
U svojoj sobi sam uzeo mobitel i pitao ima li netko navedene stvari. Vidite, ja poznajem skoro svu djecu mojih godina u Virtogradu. Imam njihove kontakte na mobitelu pa se mogu dopisivati s njima kad god hoću. Najčešće ih pitam imaju li neke stvari za razmijeniti sa mnom. Samo što ovaj moj glupi mobitel ne radi baš najbolje! Dogovorio sam se s klincima i dogovorio stvari za razmjenu: praćku, lažne naočale, top za vodu (imam takvih dovoljno), mač (bez brige, nije pravi), i staklenku punu pseće dlake (ne znam što će mu). Sve sam to pripremio za popodnevnu razmjenu u gradu. Još sam imao dovoljno vremena do dva sata popodne. I tako sam ja zaspao…
Probudim se, pogledam na sat… Slatkih mi plišanih medvjedića, već je dva i deset!!! U takvoj sam žurbi da ne možete zamisliti! Skočim iz kreveta, pojurim niz hodnik i stepenice, spotaknem se i padnem na voštanog psa (toga ću se što prije riješiti), dojurim u kuhinju i uzmem u ruksak kutiju krafni i sendvič, pojurim u garažu i sjednem u auto na vozačevo mjesto i pokušavam pokrenuti auto.
- Jurice, što to radiš? - pita me Karlo.
- Pokušavam krenuti!
- Ali ti nemaš vozačku.
- O ne! - lupim se po glavi. - Krivi auto! - kažem i izađem iz velikog auta. Sjednem u svoj mali autić na baterije (struju) i „nagazim do daske“! Odjurio sam doslovno kroz ogradu na stražnjem dvorištu i napravio sam veliku rupu na ogradi te odmaglio kroz ulicu! Rudy je bio na suvozačevom mjestu, zavezao sam mu pojas prije nego što smo krenuli. Prvo odredište je bio Središnji park gdje je klinac s torbom za kampiranje. Pri punoj brzini zaustavio sam se kod njega, i tako sam odletio u grmlje jer nisam bio zavezan pojasom (kao moj Rudy).
- Jesi li dobro, Jurice? - pitao me zabrinuto taj klinac Danko.
- Bok, stari, dugo te nisam vidio. – pozdravim ga kao potvrdu da sam živ.
- A kakav ti je to auto?!
- Bratić mi ga je dao za rođendan.
- Lijepa pila! Ej, imam tvoju stvar. - kaže dajući mi ruksak.
- Hvala, stari. A što si ti ono trebao?
- Pseću dlaku.
- Zašto ti to uopće treba?
- Imam krticu na dvorištu, ako stavim dlake u rupu, vjerojatno će otići.
- OK onda. Dobro, idem ja. Imam još par stvari za pokupiti.
- Bok, Jurice! - viknuo je za mnom.
Onaj ruksak koji mi je donio Danko ugurao sam ispod Rudyjevog sjedala da mi ostane više mjesta u prtljažniku. Sljedeće je… tekući dušik za Sofiju. Ispred svoje kuće čekala me Manda s bocom tekućeg dušika.
- Pozdrav, Jurice. - rekla je.
- Zdravo, Manda. Izgledaš štreberasto kao i uvijek.
- Oh, laskaš mi…
- Nego, vidim da imaš taj nekakav dušik.
- Da, friško iz moje sobe. Pametno ga iskoristi.
- Hoću. Pomoći će mi da si popravim mobitel. Također, zanemarit ću neobičnu činjenicu da si u sobi čuvala bocu donekle opasne kemikalije. Donio sam ti tvoje tražene naočale.
- Oh, puno ti, puno, hvala!
- Smijem li pitati mladu damu što će joj bezdioptrijske naočale?
- One su mi zadnji detalj: mislim da s njima izgledam pametnije.
- Slažem se. Moram ići, čeka me još ljudi s kojima moram razmijeniti stvari. - kažem stavljajući bocu tekućeg dušika u prtljažnik. Pozdravili smo se još jednom i onda sam otišao po tipkovnicu.
- Bok, Jurica.
- Bok, Pero.
- Čuj, moji tata i mama misle da sam kod prijatelja, što je nekako i istina, budući da mi ti i jesi prijatelj…
- Što mi pokušavaš reći?
- Moramo ovo obaviti brzo, već kasnim na ručak i moji će mi postavljati pitanja ako se ne vratim na vrijeme.
- Pa tako reci!
Brzo smo razmijenili dogovorene stvari i pozdravili se. Oprezno sam strpao tipkovnicu u prtljažnik. Vozikao sam se do Trga sjena.
- Jutro Viktorija! - pozdravio sam ju.
- Ali nije jutro!
- Nema to veze. Gle, donio sam ti onaj mač.
- Izvoli medvjedića. Usput, čemu će ti uopće medo?
- Što će tebi uopće mač?
Gledali smo se nakon toga neugodno par sekundi nakon što sam je to pitao.
- Složimo se da oboje imamo svoje razloge. – predložim.
- Meni paše. - razmijenili smo se.
- Vidimo se, Jurice! - rekla je za mnom.
Još sam samo trebao ljepilo za drvo.
- Jurice!
- Bok, Nikola. - kažem već pomalo umoran.
- Mogu te nešto pitati?
- Pucaj!
- Je li te ikad smetalo što imaš žensko ime?
- Želiš li ti praćku ili ne?!
- Pa želim, naravno.
- Onda me ne izazivaj. - kažem i dam mu praćku.
– A gdje je ljepilo? - pitam ga.
- Koja je čarobna riječ?
- Ako mi ne daš ljepilo i ne prestaneš me živcirati, osobno ću te ugristi!
- Vou, smiri se, stari, samo se šalim! – odgovori on preplašeno. Nakon što sam u ruke dobio i zadnji predmet, brzo sam sjeo u autić, pozdravio gnjavatora i nestao niz ulicu. Otišao sam do Vječnog parka, sjeo pod drvo i pojeo par krafni. Kad sam se vratio kući, svi su mi bili zahvalni. Da ne spominjem kako se Sofija iznenadila kad je vidjela da mi treba popraviti mobitel. A Karlu sam rekao:
- Ej stari, zadrži staklo, možeš mi radije učiniti jednu uslugu?
I tako mi je Karlo pomogao unaprijediti moj autić. Stavio mi je onaj novi volan i napravio da mogu kontrolirati autić pomoću onog daljinskog za upravljanje, koji sam isto isposlovao u razmjeni. Ispalo je sve super, no na kraju sam se zavalio u krevet i napravio svjetski rekord jer sam zaspao u najbržem roku ikad!
