Ratovi jastuka
JAKOV: U redu, dakle ponovimo, susjedna baza je nepripremljena, i imamo priliku, zar ne?
JAN: Da, Jakove, shvatio si.
SVJETLANA: A što ja?
JAN: Ti samo trči i udaraj jastucima svakoga osim nas.
SVJETLANA: U redu!
JAN: Čekaj, čekaj, ne još sad!
MIRO: Ja osobno nisam za borbu.
JAKOV: Onda ti čuvaj bazu.
Približimo se bazi susjednog tima, do dnevnog boravka, i čekamo pravi trenutak da napadnemo. No, dok čekamo, prisluškujemo o novim informacijama.
SOFIJA: A kako ti to misliš napasti Janinu ekipu? Oni doslovno imaju top za jastuke!
HRVOJE: Slušaj, možda oni imaju najjaču bazu i najcool stvari i jake moći, no mi imamo strategiju.
HANA: Hrvoje, ovo nije nogomet ili tako nešto…
HRVOJE: Nikad ne podcjenjuj sport!
BILJANA: Da, no bolje da nam sad kažeš tu strategiju…
Odjednom ih mi opkolimo.
JAN: Prvo ćete strategiju reći nama.
SVJETLANA: Istina ili izazov!
ANITA: Hajde, ako nam kažete strategiju, nećemo vas izbaciti iz igre…
HRVOJE: Nego ćete nas uzeti kao taoce… Nema šanse!
KARLO: Mi vam se ne predajemoooo!
I, puf! Obojica su pogođena jastukom, Hrvoje u lice, a Karlo u trbuh.
HANA, SOFIJA I BILJANA: Hrvoje, Karlo, neee!
ANITA: Vas tri imate ponudu.
SOFIJA: Meni se više ne da igrati…
SVJETLANA: Hej, mislila sam da ćemo se družiti ti i ja.
SOFIJA: Samo me pogodite tim jastukom već jednom!!!
JAKOV: Tvoja volja. (I pogodim je jastukom, ali ne u glavu jer nosi naočale.)
SOFIJA: Napokon! Hvala.
HRVOJE: Dobrodošla u raj!
SOFIJA: Ti šuti, izbačen si iz igre.
KARLO: Ma idemo mi samo… (I odu iz sobe.)
ANITA: Želite li završiti kao i oni?
HANA: Ajde ljudi, mi ništa ne znamo, Hrvoje nam još nije rekao sve.
SVJETLANA: U redu onda. (I lupi obje jastukom.)
JAN: A zašto sad to?
JAKOV: Nema veze, idemo sada na tu najjaču grupu.
Nakon nekog vremena, došli smo do baze drugoga tima, tj. Juričine sobe.
JAN: Na tri. Jedan… Dva… Tri! (I provalimo u sobu, ali tamo, šok!)
JANA: Očekivali smo vas. (Jurica zalupi vratima i počinje borba bez ijednog pobjednika, jer soba je bila puna zamki, pa je bilo teško pobijediti. Na kraju smo odustali.)
JAN: Povlačenje! (Svi smo pobjegli prema vratima, no Anitin klon tj. duplić padne u zadnju zamku: otirač za noge ispod kojega je rupa. Pala je u praznu sobu ispod Juričine, dok smo mi uspjeli pobjeći.)
ANITA (drugoj Aniti): Anita! Neeeeee!
JAN: Pusti ju, sad je njihova.
SVJETLANA: Nije li to bio duplić?
JAKOV: Bojim se da ne shvaćaš dramu, Svjetlana.
No suparnici nisu stali, počeli su nas loviti sve dok se nismo sakrili.
ANITA: Ovuda, ljudi!
Uspjeli smo pobjeći.
JAN: Svaka nam čast!
JAKOV: Svjetlana, idi provjeri kako je Miro.
SVJETLANA: A da provjerimo špijune?
JAKOV: He, he. Svjetlana, tu nema špijuna, na sigurnome smo.
ANITA: Jesi li siguran? (I usmjeri jastuk prema nama.)
JAN: Anita, jesi li poludjela?
ANITA: Ja nisam Anita, a vi ste upali u zamku.
Odjednom iskoče sa svih strana protivnički igrači iz treće grupe. A Anita je zapravo Copy, dok je prava Anita upala u onu zamku.
JAKOV: Moramo upozoriti Miru.
EDI: On to već zna.
I pokaže na Miru kojega su svezali dekicom u kut. Jadan Miro…
MIRO: Žao mi je ljudi, nisam se mogao obraniti.
JAN: Ne…
ERIK: A zauzeli smo i vašu bazu, a sada laku noć.
I to je to. Istukli su nas jastucima, mene u glavu, Jana u trbuh, Svjetlanu u ruku, i to jedva jedvice. A jadnog Miru ostavili su u dekici i nakon što su ga izbacili iz igre. Neko vrijeme smo bili na podu.
JAKOV: Koliko još dugo moramo ovdje ležati?
JAN: Jakove, zar ne znaš što znači uživjeti se u igru?
JAKOV: Ne.
JAN: U redu, jer ne znam ni ja, idemo mi samo.
I nakon što odmotamo Miru iz dekice, odemo niz hodnik.
SVJETLANA: Ooo, Sofija. (I pojuri.)
A da ne duljim priču, slavljenička grupa je jedva pobijedila.
JAN: Da, Jakove, shvatio si.
SVJETLANA: A što ja?
JAN: Ti samo trči i udaraj jastucima svakoga osim nas.
SVJETLANA: U redu!
JAN: Čekaj, čekaj, ne još sad!
MIRO: Ja osobno nisam za borbu.
JAKOV: Onda ti čuvaj bazu.
Približimo se bazi susjednog tima, do dnevnog boravka, i čekamo pravi trenutak da napadnemo. No, dok čekamo, prisluškujemo o novim informacijama.
SOFIJA: A kako ti to misliš napasti Janinu ekipu? Oni doslovno imaju top za jastuke!
HRVOJE: Slušaj, možda oni imaju najjaču bazu i najcool stvari i jake moći, no mi imamo strategiju.
HANA: Hrvoje, ovo nije nogomet ili tako nešto…
HRVOJE: Nikad ne podcjenjuj sport!
BILJANA: Da, no bolje da nam sad kažeš tu strategiju…
Odjednom ih mi opkolimo.
JAN: Prvo ćete strategiju reći nama.
SVJETLANA: Istina ili izazov!
ANITA: Hajde, ako nam kažete strategiju, nećemo vas izbaciti iz igre…
HRVOJE: Nego ćete nas uzeti kao taoce… Nema šanse!
KARLO: Mi vam se ne predajemoooo!
I, puf! Obojica su pogođena jastukom, Hrvoje u lice, a Karlo u trbuh.
HANA, SOFIJA I BILJANA: Hrvoje, Karlo, neee!
ANITA: Vas tri imate ponudu.
SOFIJA: Meni se više ne da igrati…
SVJETLANA: Hej, mislila sam da ćemo se družiti ti i ja.
SOFIJA: Samo me pogodite tim jastukom već jednom!!!
JAKOV: Tvoja volja. (I pogodim je jastukom, ali ne u glavu jer nosi naočale.)
SOFIJA: Napokon! Hvala.
HRVOJE: Dobrodošla u raj!
SOFIJA: Ti šuti, izbačen si iz igre.
KARLO: Ma idemo mi samo… (I odu iz sobe.)
ANITA: Želite li završiti kao i oni?
HANA: Ajde ljudi, mi ništa ne znamo, Hrvoje nam još nije rekao sve.
SVJETLANA: U redu onda. (I lupi obje jastukom.)
JAN: A zašto sad to?
JAKOV: Nema veze, idemo sada na tu najjaču grupu.
Nakon nekog vremena, došli smo do baze drugoga tima, tj. Juričine sobe.
JAN: Na tri. Jedan… Dva… Tri! (I provalimo u sobu, ali tamo, šok!)
JANA: Očekivali smo vas. (Jurica zalupi vratima i počinje borba bez ijednog pobjednika, jer soba je bila puna zamki, pa je bilo teško pobijediti. Na kraju smo odustali.)
JAN: Povlačenje! (Svi smo pobjegli prema vratima, no Anitin klon tj. duplić padne u zadnju zamku: otirač za noge ispod kojega je rupa. Pala je u praznu sobu ispod Juričine, dok smo mi uspjeli pobjeći.)
ANITA (drugoj Aniti): Anita! Neeeeee!
JAN: Pusti ju, sad je njihova.
SVJETLANA: Nije li to bio duplić?
JAKOV: Bojim se da ne shvaćaš dramu, Svjetlana.
No suparnici nisu stali, počeli su nas loviti sve dok se nismo sakrili.
ANITA: Ovuda, ljudi!
Uspjeli smo pobjeći.
JAN: Svaka nam čast!
JAKOV: Svjetlana, idi provjeri kako je Miro.
SVJETLANA: A da provjerimo špijune?
JAKOV: He, he. Svjetlana, tu nema špijuna, na sigurnome smo.
ANITA: Jesi li siguran? (I usmjeri jastuk prema nama.)
JAN: Anita, jesi li poludjela?
ANITA: Ja nisam Anita, a vi ste upali u zamku.
Odjednom iskoče sa svih strana protivnički igrači iz treće grupe. A Anita je zapravo Copy, dok je prava Anita upala u onu zamku.
JAKOV: Moramo upozoriti Miru.
EDI: On to već zna.
I pokaže na Miru kojega su svezali dekicom u kut. Jadan Miro…
MIRO: Žao mi je ljudi, nisam se mogao obraniti.
JAN: Ne…
ERIK: A zauzeli smo i vašu bazu, a sada laku noć.
I to je to. Istukli su nas jastucima, mene u glavu, Jana u trbuh, Svjetlanu u ruku, i to jedva jedvice. A jadnog Miru ostavili su u dekici i nakon što su ga izbacili iz igre. Neko vrijeme smo bili na podu.
JAKOV: Koliko još dugo moramo ovdje ležati?
JAN: Jakove, zar ne znaš što znači uživjeti se u igru?
JAKOV: Ne.
JAN: U redu, jer ne znam ni ja, idemo mi samo.
I nakon što odmotamo Miru iz dekice, odemo niz hodnik.
SVJETLANA: Ooo, Sofija. (I pojuri.)
A da ne duljim priču, slavljenička grupa je jedva pobijedila.
