U kućici na stablu...
Ponovo sam ja, Jakov, s vama. Počelo je kao normalno jutro, htjeli smo se zabavljati vani, no vani je iznenadno počela jaka oluja.
- Vedrana, mislio sam da se ti brineš o vremenu. - kaže Žarko.
- Pa da, ali znaš da je proteklih mjesec dana sve bilo lijepo i sunčano, pa su se oblaci gomilali i gomilali toliko da će sad kišiti cijeli dan za cijeli protekli mjesec. - odgovori ona.
- I ti to ne možeš zaustaviti? - pita ju Miro.
- Eh, vidite, ja imam objašnjenje zašto ne. - kaže Sofija.
- Imaš li objašnjenje za „zašto da“? - pitam ju u šali.
- Zanemarit ću to. Vidite, Vedrana ne može cijelo vrijeme kontrolirati tolike vremenske neprilike i prilike zato što njene supermoći još nisu u „stanju pune snage“…
- Što je to „stanje“… čega već? - pita Jana.
- „Stanje pune snage supermoći“ je kad si već toliko koristio svoju supermoć da si već „profesionalac“ u tome te nemaš nikakve probleme s njenom kontrolom. Ako govorimo pojednostavljeno za vas. - kaže Sofija.
- Još uvijek ne kužim… - kaže Jana.
- Čuj, ajmo reći da je to kad skužiš da si otkrio sve što možeš sa svojom supermoći. - kaže Nino.
- Znači li to onda da ja zapravo imam neke prave supermoći samo što ih još nisam otkrio??? - zapita se Jan.
- Možda, no u tom slučaju bi to trebao uskoro saznati. – zaključim.
- Znate što, ne da mi se više pričati o tome. A gdje su Anabela i Mario? Tražim ih cijelo vrijeme i ne mogu ih naći. - kaže Hana.
- Ni mi ne možemo naći Juricu, što je čudno. - rekao je Jan.
- A ja ne mogu naći Lanu i Anitu, malo sam zabrinut. - kaže Copy.
- Ja nisam cijelo jutro čula Svjetlanu, što me pomalo brine. Ali vjerojatno će se pojaviti. - kaže Sofija.
- Oh, da… u vezi toga, - javi se Patrik iz druge sobe - mislim da su prenoćili u kućici na stablu.
- Što!? - viknemo svi u isti glas.
* * *
- Vedrana, mislio sam da se ti brineš o vremenu. - kaže Žarko.
- Pa da, ali znaš da je proteklih mjesec dana sve bilo lijepo i sunčano, pa su se oblaci gomilali i gomilali toliko da će sad kišiti cijeli dan za cijeli protekli mjesec. - odgovori ona.
- I ti to ne možeš zaustaviti? - pita ju Miro.
- Eh, vidite, ja imam objašnjenje zašto ne. - kaže Sofija.
- Imaš li objašnjenje za „zašto da“? - pitam ju u šali.
- Zanemarit ću to. Vidite, Vedrana ne može cijelo vrijeme kontrolirati tolike vremenske neprilike i prilike zato što njene supermoći još nisu u „stanju pune snage“…
- Što je to „stanje“… čega već? - pita Jana.
- „Stanje pune snage supermoći“ je kad si već toliko koristio svoju supermoć da si već „profesionalac“ u tome te nemaš nikakve probleme s njenom kontrolom. Ako govorimo pojednostavljeno za vas. - kaže Sofija.
- Još uvijek ne kužim… - kaže Jana.
- Čuj, ajmo reći da je to kad skužiš da si otkrio sve što možeš sa svojom supermoći. - kaže Nino.
- Znači li to onda da ja zapravo imam neke prave supermoći samo što ih još nisam otkrio??? - zapita se Jan.
- Možda, no u tom slučaju bi to trebao uskoro saznati. – zaključim.
- Znate što, ne da mi se više pričati o tome. A gdje su Anabela i Mario? Tražim ih cijelo vrijeme i ne mogu ih naći. - kaže Hana.
- Ni mi ne možemo naći Juricu, što je čudno. - rekao je Jan.
- A ja ne mogu naći Lanu i Anitu, malo sam zabrinut. - kaže Copy.
- Ja nisam cijelo jutro čula Svjetlanu, što me pomalo brine. Ali vjerojatno će se pojaviti. - kaže Sofija.
- Oh, da… u vezi toga, - javi se Patrik iz druge sobe - mislim da su prenoćili u kućici na stablu.
- Što!? - viknemo svi u isti glas.
* * *
A sada ja, Jurica, preuzimam priču o ovoj epizodi.
Vidite, mi - ja, Anita, Anabela, Mario, Lana i Svjetlana, jučer smo odlučili prenoćiti u kućici na stablu jer je bilo lijepo vrijeme. Mi se volimo zajedno družiti jer smo mlađi od svih ostalih i tako smo uzeli vreće za spavanje, laptop, grickalice i slatkiše, vode, pidžame, četkice za zube, lampice i ušli u na svijetu najbolju kućicu na stablu. A Lanu smo jedva ugurali unutra, no ujutro smo se šokirali kao da nas je netko „strefio šokerom“: oluja. Tome se nikada ne bismo nadali.
- O, joj meni!!! Hoćemo li preživjeti? - vrištala je Lana dok su Anita i njena dva duplića pokušavale zatvoriti prozorske kapke.
- Nećemo ako nastavimo paničariti, Lana! - kažem joj.
- Ma daj, Jurice, zašto smo uopće pristali napraviti ovo? - pitala je Anabela.
- Pa jer je trebalo biti zabavno!!!
- A što da radimo? - pitala je Svjetlana.
- Imam ideju. A da pošaljemo Svjetlanu? Ona bi mogla drugima reći da nam pomognu. - kaže Mario.
- Jesi li ti lud?! Pa tko bi se po ovakvom vremenu usudio otići van? - pita ga Anita.
Na taj poziv, ja sam spremno digao ruku.
- Ja bih to napravio da me zamoliš ili da je nečiji život u pitanju. - kažem joj.
- OK, osim Jurice, koji je dovoljno glup da to učini.
- Hej!
Onda je i Svjetlana vjerojatno nesvjesno digla ruku.
- Samo ne paničari… - jecala je Lana samoj sebi.
- Lana, tu smo uz tebe, nemaš se čega bojati. - tješi ju Anita.
- Ajmo ovako: onda svi ostajemo ovdje i pokušajmo si učiniti što ugodniji boravak. - zaključi Anabela.
I tako smo se zabavljali. Ja sam pokušavao pogoditi Anitu jastucima, ali uvijek sam pogodio njenoga duplića; Lana se stisnula u vreću za spavanje sa svim mogućim plišancima; Anabela i Mario su se počeli igrati igračkama. I tako smo čekali da oluja prođe…
* * *
Vidite, mi - ja, Anita, Anabela, Mario, Lana i Svjetlana, jučer smo odlučili prenoćiti u kućici na stablu jer je bilo lijepo vrijeme. Mi se volimo zajedno družiti jer smo mlađi od svih ostalih i tako smo uzeli vreće za spavanje, laptop, grickalice i slatkiše, vode, pidžame, četkice za zube, lampice i ušli u na svijetu najbolju kućicu na stablu. A Lanu smo jedva ugurali unutra, no ujutro smo se šokirali kao da nas je netko „strefio šokerom“: oluja. Tome se nikada ne bismo nadali.
- O, joj meni!!! Hoćemo li preživjeti? - vrištala je Lana dok su Anita i njena dva duplića pokušavale zatvoriti prozorske kapke.
- Nećemo ako nastavimo paničariti, Lana! - kažem joj.
- Ma daj, Jurice, zašto smo uopće pristali napraviti ovo? - pitala je Anabela.
- Pa jer je trebalo biti zabavno!!!
- A što da radimo? - pitala je Svjetlana.
- Imam ideju. A da pošaljemo Svjetlanu? Ona bi mogla drugima reći da nam pomognu. - kaže Mario.
- Jesi li ti lud?! Pa tko bi se po ovakvom vremenu usudio otići van? - pita ga Anita.
Na taj poziv, ja sam spremno digao ruku.
- Ja bih to napravio da me zamoliš ili da je nečiji život u pitanju. - kažem joj.
- OK, osim Jurice, koji je dovoljno glup da to učini.
- Hej!
Onda je i Svjetlana vjerojatno nesvjesno digla ruku.
- Samo ne paničari… - jecala je Lana samoj sebi.
- Lana, tu smo uz tebe, nemaš se čega bojati. - tješi ju Anita.
- Ajmo ovako: onda svi ostajemo ovdje i pokušajmo si učiniti što ugodniji boravak. - zaključi Anabela.
I tako smo se zabavljali. Ja sam pokušavao pogoditi Anitu jastucima, ali uvijek sam pogodio njenoga duplića; Lana se stisnula u vreću za spavanje sa svim mogućim plišancima; Anabela i Mario su se počeli igrati igračkama. I tako smo čekali da oluja prođe…
* * *
To sam opet ja, Jakov…
Pratili smo stanje s olujom i s klincima koji su zapeli u kućici na stablu.
- Moramo nešto učiniti! - rekao je Nino.
- A što bismo MI mogli učiniti? - pitala ga je Biljana.
- Da, ne možemo mi to samo…
- Zapravo, možemo… - rekao sam nakon nekog razmišljanja.
- Kako to misliš? - pitao me Edi.
- Pa, halo! Imamo supermoći. - kažem im.
- Možeš li biti malo određeniji? - pita me Hana.
- Pa, želim reći da ih mi možemo spasiti koristeći svoje moći… - kažem.
- A kako ćemo to? - pita me Jan.
I evo što se zbilo. Nitko nije bio dovoljno hrabar da ode spasiti klince, pa su nam ostale tri opcije:
- pričekati da se oluja smiri,
- zvati vatrogasce,
- nazvati ih u kućicu na drvetu i pitati imaju li oni kakvu ideju (nadamo se da su ponijeli mobitele).
Odlučili smo se za treću opciju. Nazvali smo ih.
JURICA: Da?
JAKOV: Jurica, to si ti?
JURICA: Jakove, pa tko bi drugi bio? Zoveš moj mobitel, zar ne?
JAKOV: Jeste li svi dobro tamo?
JURICA: Dobro smo.
COPY (Nino): Jesu li Anita i Lana OK?
LANA: Nino, bojim se!
COPY: Bez brige, bit ćeš u redu…
ANITA: OK smo.
HANA: Jesu li…
ANABELA I MARIO: Dobro smo!
HANA: U redu onda.
JAKOV: Znate li kako se izvući iz situacije?
JURICA: Mislili smo poslati Svjetlanu, ali se bojimo da ju ne pogodi munja.
SOFIJA: A kako bismo onda mogli prijeći od kuće do kućice, a da ne putujemo kroz prostor?
MARIO: Patrik!
SVEN: Naravno, Patrik!
JANA: Da, što s njim?
JAKOV: On se može teleportirati, znači, on ih sve može teleportirati nazad ovamo.
ANITA: Gubimo signal… Samo ga nazo… Biti… OK…
Nakon što smo prestali pričati, imali smo novu misiju: naći Patrika.
- Patrik!!!
- Paaatriiik!!!
- Nikad nije ovdje kad ga zatrebaš.
Onda sam i njega nazvao telefonom:
- Patrik, gdje si?
- U Hrvatskoj. Imam piknik ovdje jer je tu lijepo vrijeme i priroda, a doma kod vas je oluja. Želiš mi se pridružiti?
- Ne. Trebamo te da nam pomogneš. Neki naši su zapeli u kućici na drvetu.
- Tijekom oluje? To je dosta gadno! - kaže ustima punim sendviča.
- Nećeš nam pomoći spasiti ih?
- A kako?
- Teleportiraš se u kućicu na drvetu i teleportiraš ih sve u kuću.
- A, evo, samo tren.
Čuo sam zvuk teleportacije i onda su se nakon nekog trenutka svi iz kućice na stablu našli ovdje u kući s Patrikom. Na kraju, Patrik je izjavio:
- Ako vam ne smeta, ja ću nastaviti svoj piknik! - i nestao.
Pratili smo stanje s olujom i s klincima koji su zapeli u kućici na stablu.
- Moramo nešto učiniti! - rekao je Nino.
- A što bismo MI mogli učiniti? - pitala ga je Biljana.
- Da, ne možemo mi to samo…
- Zapravo, možemo… - rekao sam nakon nekog razmišljanja.
- Kako to misliš? - pitao me Edi.
- Pa, halo! Imamo supermoći. - kažem im.
- Možeš li biti malo određeniji? - pita me Hana.
- Pa, želim reći da ih mi možemo spasiti koristeći svoje moći… - kažem.
- A kako ćemo to? - pita me Jan.
I evo što se zbilo. Nitko nije bio dovoljno hrabar da ode spasiti klince, pa su nam ostale tri opcije:
- pričekati da se oluja smiri,
- zvati vatrogasce,
- nazvati ih u kućicu na drvetu i pitati imaju li oni kakvu ideju (nadamo se da su ponijeli mobitele).
Odlučili smo se za treću opciju. Nazvali smo ih.
JURICA: Da?
JAKOV: Jurica, to si ti?
JURICA: Jakove, pa tko bi drugi bio? Zoveš moj mobitel, zar ne?
JAKOV: Jeste li svi dobro tamo?
JURICA: Dobro smo.
COPY (Nino): Jesu li Anita i Lana OK?
LANA: Nino, bojim se!
COPY: Bez brige, bit ćeš u redu…
ANITA: OK smo.
HANA: Jesu li…
ANABELA I MARIO: Dobro smo!
HANA: U redu onda.
JAKOV: Znate li kako se izvući iz situacije?
JURICA: Mislili smo poslati Svjetlanu, ali se bojimo da ju ne pogodi munja.
SOFIJA: A kako bismo onda mogli prijeći od kuće do kućice, a da ne putujemo kroz prostor?
MARIO: Patrik!
SVEN: Naravno, Patrik!
JANA: Da, što s njim?
JAKOV: On se može teleportirati, znači, on ih sve može teleportirati nazad ovamo.
ANITA: Gubimo signal… Samo ga nazo… Biti… OK…
Nakon što smo prestali pričati, imali smo novu misiju: naći Patrika.
- Patrik!!!
- Paaatriiik!!!
- Nikad nije ovdje kad ga zatrebaš.
Onda sam i njega nazvao telefonom:
- Patrik, gdje si?
- U Hrvatskoj. Imam piknik ovdje jer je tu lijepo vrijeme i priroda, a doma kod vas je oluja. Želiš mi se pridružiti?
- Ne. Trebamo te da nam pomogneš. Neki naši su zapeli u kućici na drvetu.
- Tijekom oluje? To je dosta gadno! - kaže ustima punim sendviča.
- Nećeš nam pomoći spasiti ih?
- A kako?
- Teleportiraš se u kućicu na drvetu i teleportiraš ih sve u kuću.
- A, evo, samo tren.
Čuo sam zvuk teleportacije i onda su se nakon nekog trenutka svi iz kućice na stablu našli ovdje u kući s Patrikom. Na kraju, Patrik je izjavio:
- Ako vam ne smeta, ja ću nastaviti svoj piknik! - i nestao.
